Početak nove školske godine uvijek donosi poseban miks emocija. Djeca su uzbuđena zbog novih bilježnica, bojica i torbi, možda i zbog novih prijatelja i učitelja. Roditelji, pak, često osjećaju pritisak – kako organizirati jutra, kako pratiti zadaće, kako sve uskladiti s poslom i obavezama. I u toj gužvi lako zaboravimo najvažniju stvar: djeci ne trebaju savršeni roditelji. Oni trebaju prisutne roditelje.

Više od torbe i knjiga

Koliko puta se brinemo jesmo li kupili pravu pernicu, dovoljno bilježnica ili dovoljno „dobru“ odjeću? A istina je da djeci puno više znači kada ih ujutro pogledamo u oči i poželimo im sreću, kad se pomolimo za njih i blagoslovimo ih, kad ih dočekamo nakon škole i pitamo: „Kako si se danas osjećao?“ Školska torba može biti teška, ali ono što djecu nosi kroz dan jest sigurnost da imaju roditelja koji stoji uz njih.

Vrijednost razgovora

Djeca često ne trebaju rješenja – trebaju nekoga tko će ih slušati. Kad pričaju o tome kako su bili nervozni prije prvog sata ili kako im se netko nije javio u razredu, to nisu „sitnice“. To su njihovi svjetovi. Kad im damo prostor za izraziti emocije, učimo ih da je u redu osjećati, pogriješiti, bojati se – i da nisu sami u tome.

Snaga nesavršenosti

Možda misliš da trebaš biti smiren, strpljiv i savršeno organiziran svaki dan. No, djeca se najviše uče iz naše iskrenosti. Kad vide da smo umorni, ali se ipak trudimo. Kad priznamo da smo pogriješili i znamo se ispričati. Kad pokažemo da ljubav ne znači savršenstvo, nego prisutnost. U tim malim, nesavršenim trenucima djeca uče najveće životne lekcije.

Dok ulazimo u novu školsku godinu, sjetimo se: uspjesi i neuspjesi, petice i jedinice, pune bilježnice i prazne stranice – sve su to samo dijelovi puta. Najveći dar koji možemo dati svojoj djeci je osjećaj da nisu sami.

Savršene rutine neće ih pratiti kroz život. Ali sjećanje na roditelja koji ih je grlio kad su plakali, slušao kad su imali tremu i radovao se s njima kad su uspjeli – to ostaje zauvijek.

Pitanja za promišljanje:

1.⁠ ⁠Kada se moje dijete vrati iz škole, slušam li više njegove riječi ili obraćam pažnju na ocjene i rezultate?

2.⁠ ⁠Na koje male načine mogu pokazati prisutnost – i onda kad sam umoran/umorna ili pod pritiskom obaveza?

3.⁠ ⁠Jesam li spreman priznati djetetu kada pogriješim i time ga naučiti da ljubav nije savršenstvo, nego iskrenost?

“Pričat ćemo novom naraštaju o BOŽJIM djelima, hvale dostojnima, o njegovoj snazi i čudima koja radi.” PS 78:4